O nama

Četiri vijeka osmanlijske vladavine u BiH učinila su da ona za najveći broj evropskih zemalja, pa tako i za Čehe, bude izolovana i potpuno nepoznata. Tek kada je Austrougarska 1878. godine uspostavila svoju vlast, BiH se otvorila evropskim narodima, a prije svega onim narodima koji su živjeli na području Austrougarske monarhije. Za njih je to bila egzotična zemlja , potpuno nepoznata i puna avanture. BiH je bila zemlja bogata šumama i rudama, što je uveliko moglo da ojača privredu cijelog carstva. Zato se ubrzano pristupilo podizanju pilana za sječu, obradu i transport drveta, osavremenjivanju starih i otvaranju novih rudnika, izgradnji puteva i željeznica, otvaranju željezara, uspostavljanju telefonskog saobraćaja i drugog. S obzirom da su nedostajali stručni kadrovi austrougarska vlast je uputila javni poziv zainteresovanim školovanim kadrovima da se nasele na ove predjele, uz znatne olakšice. Pozivu su se odazvali pripadnici naroda iz svih dijelova carstva, pa tako i Česi. Zahvaljujući drevnom univerzitetu, koji je postojao još od 14. vijeka u Pragu, Česi su kao obrazovani ljudi mogli da se odazovu pozivu u velikom broju. Oni su u BiH došli iz dva pravca: iz Ukrajine i iz same Češke. Dolaskom u Bosnu i Hercegovinu češki doseljenici su osnivali svoje kolonije, koje su bile organizovane po prirodi posla kojim su se oni bavili. Tako je postojala administrativno-industrijska kolonija u Banjoj Luci, Sarajevu, Bosanskom Brodu, Derventi, Mostaru Usori, Tuzli i Zenici. Druga vrsta kolonija bile su zemljoradničke kolonije i to u Mačinom Brdu kod Prnjavora, Novoj Vesi (Kobaš kod Srpca), Novoj Topoli i Vranduku. Treća vrsta čeških kolonija bila je zemljoradničko-rudarsko-administrativna kolonija, kakva je postojala u Prijedoru.

U samo dvije godine doseljavanja u Bosnu i Hercegovinu se doselilo više od 7.000 Čeha. Između dva svjetska rata taj broj je iznosio 5.886, nakon Drugog svjetskog rata 1.978 da bi se sedamdesetih godina 20. vijeka smanjio na 871, a 1981. godine na 639 Čeha u BiH. Najveći broj Čeha živio je u Sarajevu i Banjoj Luci, a nešto manji u Travniku, Tuzli, Mostaru, Derventi, Tešnju, Prnjavoru, Prijedoru, Zenici, Bihaću i Gradišci. Osim poljoprivrednika, češki doseljenici bilu su činovnici, sudije, zanatlije svih struka, bankari, ugostitelji, ljekari, farmaceuti, učitelji, šumarski stručnjaci, geometri pa čak i vrhnski muzičari. Jasno je da su ovi doseljenici, sa veoma širokim obrazovanjem, imali potrebu da se organizuju u kulturno-umejtnička društva, unutar kojih bi se družili, i prije svega njegovali svoj jezik i kulturu. Takva društva, obično pod nazivom „Češka beseda“ osnivana su u mnogim bosansko-hercegovačkim gradovima, prije svega u Banjoj Luci, Sarajevu, Prijedoru, Mačinu Brdu kod Prnjavora i Novoj Vesi kod Srpca.

U tim društvima se pjevalo i igralo, održavane su predstave na češkom jeziku, a bilo je i različitih sportskih aktivnosti, i tome slično. Neka od tih udruženja postoje i danas pod istim nazivom i s istim ciljevima, kao što su „Češka beseda“ u Sarajevu i Banjoj Luci.

Izvor: "Upoznajmo se! Nacionalne manjine u Bosni i Hercegovini", Leonard Valenta, Priručnik o kulturi, baštini i tradiciji nacionalnih manjina u BiH, OSCE BiH, 2009. godine